Često se umoran vratim sa posla, toliko da mi je omiljena aktivnost nezainteresovano piljenje u računar, koji prethodno uključim u nadi da ću pročitati ili odgledati nešto smisleno. Upravo u takvim trenucima rastrojenog fokusa i nelogičnoj utehi koju pruža iscrpljenost, dolazim do zanimljivih, ponekada smislenih zapažanja.
Pojave se nenadano, ovaploćeni iz podsvesnog, a katkada ohrabreni sitnim, svakodnevnim scenama. Toga dana, dok sam prethodno na poslu svim silama pokušavao ostati za stolom, perifernim sluhom registrovah monolog jednog kolege, mrmljajući, prividno zabezeknut i užasnut. Samo što je zatvorio stranice potanke štampe, spravljene od jedva recikliranog papira, požalio se na nekakvu katastrofu u Indiji, koja je odnela živote više od 50 ljudi.
Međutim, osim nastojanja da deluje zabrinuto i namrštenih očiju, ne primetih bilo kakvu naznaku iskrenosti i empatije, a cela situacija mi se činila još više grotesknom sa osećajem da ispod takve zamaskirane praznine u stvari leži treptaj nekakve radosti. Tada, prateći obris svog screensavera, shvatih koliko se društvo transformisalo sa početkom 21-og veka.
Naime, nekada su ljudi bili strašno pogođeni stradanjem i nesrećnom sudbinom pojedinca, dok ih masovne kobnosti nisu toliko doticale, a što je i logično u svetu gde ždrelo globalizacije sebe još nije stiglo dohvatiti za rep. Prednje je ponajbolje opisano rečima Staljina, da je smrt jednog tragedija, a smrt miliona statistika.
Ljudi su bili zainteresovani za jedno lice, u čijim crtama su mogli prepoznati svoje, prineti ga i saživeti se iskreno sa njegovom patnjom. Takva naklonost prelazila je povremeno granice pristojnog, što je bila tema filma “Death Watch”, sa Harvijem Kajtelom u glavnoj ulozi i kameom sjajnog Maxa von Sydowa, gde je iskonstruisana smrt jedne žene pretvorena u 24/7 rijaliti šou, s tim što takvi ispadi nisu bili česti.
Sadašnje stanje postavljeno je suprotno, pojedinac je zaboravljen i osiročen, dok su statistički zavodljive katastrofe smeštene na pijadestal interesovanja. Interesovanja, svakako, ali ne i sažaljenja. Vezano s time, vratimo se na razočaravajuću, perverzno skrivenu radost mog kolege, koja nažalost ležerno plete mrežu u kolektivnom nesvesnom svih nas. Ne samo da smo pljunuli u lice jednom čoveku, već smo iskopali rupu po sred genocidne grobnice, a zatim kao kakva nehatna mačka takvu rupu ostavili otvorenom.
Da pojasnim, vest o terorističkom napadu u Londonu čoveka neće prodrmati do srži i nagnati na suze, ne, pružiće mu jedan prolazni osećaj egzistencijalne satisfakcije. Tačno je da eros iziskuje tanatos, ali zašto sada na takav neosrednjevekovni način, gde smrt nije prouzrokovana sa namerom da bude slavljena, ali je ipak obožavana poput zluradog, posrnulog totema.
Dakle, šta mi radimo?…dajemo sebi iluziju sebičnog zadovoljstva, tako što onesvešćenu prikazu svojih duša, polivamo vodom tuđe nesreće, u nadi da ćemo se za trenutak osetiti živim. Mehanizam koji je nesumnjivo pogrešan.
Trebalo bi dobro i dugo da sagledamo sebe i zapitatamo se želimo li dodirnuti crni monolit napretka ili završiti u čorsokaku evolucije. Umesto da kažiprst vlažimo u nameri okretanja stranica, isti bi odlučno i čvrsto trebali prisloniti na čelo.
Iz ugla Aleksandra Tošovića
Ostavi komentar