U opustelom selu Bresnik, na četrdesetak kilometara od Kraljeva, živi deka Ivan Milošević, u svojoj 96. godini, ponosni vlasnik strugare i, verovatno, najstariji preduzetnik u Srbiji.
S obzirom da ga i dalje savršeno služi zdravlje, Ivan potpuno sam dnevno proizvede na stotine drvenih držalica za alat (za metle, kose, čekiće, motike…), ide u šumu po trupce, reže građu, proizvodi kuhunjske elemente, koje kasnije prodaje kraljevačkim firmama, a pored strugare ima i vlastitu ćumuranu.
Za razliku od svojih vršnjaka, ne nosi naočare za vid, osim kad aje za brentom, nema problem sa sluhom, vozi i popravlja traktor, a pritisak mu je ,,školski”. Komšije ga u šali zovu i ,,pokretna enciklopedija”.
Ivan ima dva sina, koji u Kraljevu žive sa porodicama, unučiće, a dočekao je i praunučiće. Ako je sudeći po rečima komšija, ovaj starac je naširoko poznat po velikom srcu, jer je mnogima u teškim situacijama, u skladu sa svojim mogućnostima, nesebično pomagao.
Pre četiri godine, nažalost, stara strugara, koja je odhranila, kako Ivana i njegovu pokojnu suprugu, tako i njihove pootomke, spletom nesrećnih okolnosti, u potpunosti je izgorela u požaru. Međutim, to ga nije obeshrabrilo. U svojoj, tada 92. godini, uz pomoć nekolicine ljudi dobre volje, na istom mestu u dvorištu, izgradio je novu, nešto manju strugaru i ubrzo ponovo počeo sa radom.
Obrada drveta je, kaže, njegova velika ljubav. Detaljno nam je objasnio koje drvo čemu služi, a kada je čuo da želimo da napravimo priču o njemu, priznaje, malo se postideo.
-Ne mogu da se žalim, godine me dobro služe. Držalice pravim od kada znam za sebe. Za nekih sat vremena, mogu da napravim desetak držalica. Mada, sve zavisi kakvo je drvo. Nekad se zanesem, zaboravim na vreme, pa ostanem da raduckam u strugari do kasno u noć, pa sutradan budem pospan. Nekada je imalo mnogo više posla, ali i para. U srećna vremena radio sam za velika preduzeća poput Fabrike vagona, Magnohroma, Jasena… Došla su neka druga vremena. Danas radim uglavnom za privatne firme i pojedince. Nije da nema posla, ima, neću da se žalim– ističe vremešni Ivan, koji nas je svojom jednostavnošću i bistrim pogledom, osvojio već na prvi pogled.
To što je duboko zagazio u desetu deceniju, nije ga sprečilo da zapostavi društveni život. Naprotiv, redovno obilazi prijatelje iz drugog dela sela, a voli i povremeno da ode do grada kod porodice i na pijacu.
-Traktorom se dovezem do magistralnog puta, koji je oko četiri kilometra udaljen od moje kuće, pa na Ibarskoj magistali, kod Magliča, čekam autobus za Kraljevo. Kada završim sa poslom, posedim sa komšijama. Malo nas je ovde, pa se međusobno pomažemo. Evo, baš je jednom komšiji, poplava odnela most do kuće, pa smo mu pomagali ovih dana da sredi put- objašnjava Ivan.
Komšije za Ivana imaju samo reči hvale, kao i meštani sa kojima smo razgovarali dok smo tražili Ivanovu kuću na kraju sela, do koje nije lako doći ,,iz prve”.
-Nema kome taj čovek nije pomogao. Pošten je kao suza. Kada god je nekome bila potrebna pomoć, on se stvorio niotkuda. Voli rad i čim vidi da se nešto radi, eto ga, stiže. Pomagao je i svoju i tuđu decu. O njemu treba svet da čuje- kazao je jedan od meštana Bresnika, kada smo mu objasnili zašto tražimo baš deka Ivana.
Ivanov prvi komšija, Goran Bažalac, ponosno ističe da je privilegija poznavati Ivana, čoveka koji je u svojoj 96. godini, potpuno trezven i vredan, kao pre 30 godina.
-Ivan je živa legenda. Za njega volim da kažem da je pokretna enciklopedija. Ne postoji tema u koju se on ne razume. Pun je dogodovština i vedrog duha. Voli ljude i druženje. Nedeljom i praznikom, obavezno se sredi, obrije, lepo obuče i izgleda kao mladić. Šta da vam kažem, vozi traktor, sam ga popravlja. Kosi dvorište. Sređuje pokućinstvo. Radi kao mrav i uživa u tome. Posle njega, ovo selo neće biti isto– naglašava komšija.
I zaista, nakon druženja sa harizmatičnim Bresničaninom, dan je postao vedriji, a misli pozitivnije. Jedno je sigurno, Ivana ćemo ponovo posetiti kada bude proslavio ulazak u jedanaestu deceniju života.
Jovana Ristić
Ostavi komentar