Mladi glumac i komičar, Stefan Usiljanin, otkriva koliko su mu izreke i poštapalice sa kraljevačkog područja pomogle da publika ,,preko noći” zavoli lik luckaste Žakline, koliko je bitno slediti svoje snove čak i onda kada okruženje očekuje nešto drugo od nas, kako se osećao kada je prvi put zaigrao pred najzahtevnijom beogradskom publikom, ali i da li u njegovom slučaju mali grad prašta uspeh.

Danas sa sigurnošću možemo da kažemo da u Srbiji ne postoji korisnik društvenih mreža koji nije odgledao barem jedan video klip mladog glumca, Kraljevčanina Stefana Usiljanina, kretaora lika čuvene Žakline, kroz čije dogodovštine i komične reakcije neretko pronalizimo sebe, ljude iz okruženja, ali se i kroz iskren osmeh, osvrnemo na porodične odnose koji generacijama oslikavaju realnu sliku našeg mentaliteta.


Današnja priča nije samo priča o konstruisanom liku žene iz naroda koja zasmejava mnoge generacije, već i o mladiću iz malog mesta, koji je bio dovoljno hrabar da sledi svoje snove, budući da se nije se obazirao na prepreke i mišljenje okoline, već je sitnim koracima koračao ka ostvarenju svog životnog sna.


Stefan Usiljanin rođen je 1993. godine u Konarevu, nadomak Kraljeva. Na scenu je prvi put izašao kao desetogodišnjak u četvrtom razredu za školsku priredbu na Dan Svetog Save. Četiri godine kasnije, upoznaje čuvenog kraljevačkog glumca i reditelja Zorana Savkovića, zaslužnog što je tokom svih ovih godina, i pored određenih otežavajućih okolnosti, negovao talenat i strast prema sceni.


Pohađao sam OŠ ,,Đura Jakšić” u Konarevu i vrlo rano pokazao svoju umetničku stranu. U starijim razredima sam već intenzivno zamišljao scenu, pozorište, publiku… U osmom razredu, upoznajem pokojnog Zorana Savkovića, koji mi je prvi otvorio vrata ove fantastične umetnosti. Počeo sam da pohađam njegovu školu glume, da bi nakon nekoliko meseci, prvi put zaigrao kao član njegovog ateljea ,,Sunce” u predstavi ,,Čovek iz prošlog doba” na festivalu koji se održavao u Subotičkom pozorištu. Na tom festivalu od 20 pozorišta koja su učestvovala, osvojili smo prvo mesto. Tada nisam znao kakav je to posao, da li od njega može da se živi, ali sam osetio da je to jedna velika i čista ljubav– priseća se Stefan.


Nakon osnovne škole upisuje Mašinsko-tehničku školu u Kraljevu, što je, kaže, već na prvi pogled bilo u potpunom neskladu sa njegovim umetničkim karakterom. Ipak, već tada je bio svestan da ne može da pobegne od svojih želja, iako su roditelji za njega imali neke druge planove.


Čak su i profesori u školi znali šta je moj životni poziv i da sam na nastavi, uglavnom, bio samo fizički prisutan. Sa duge strane, vrlo rano sam stekao radne navike i nisam se libio nijednog posla. U tom periodu počinjem i da volontiram u Crvenom krstu Kraljevo. Učestvovao sam na raznim projektima u vidu pomoći deci sa smetnjama u razvoju, mališanima bez roditelja, starim licima, hiljade sugrađana vodio na ekskurzije… Nakon završene srednje škole, u Crvenom krstu sam se i zaposlio, a želja mi je bila da upišem Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. Međutim, moji roditelji nisu bili za to. Smatrali su da od glume ne može da se živi i izdržava porodica. Želeli su da radim neki ,,običniji” posao, u državnoj firmi, sa radnim vremenom od osam sati, sa fiksnim platom, što mene apsolutno nije zanimalo. Počeo da preispitujem sebe, ali sam vrlo brzo shvatio da jedino kada sam na sceni i za kamerom, ja sam istinski srećan, ispunjen i ništa me ne boli. Bezbroj puta sam pomislio da sam presrećan sam što mi je Bog dao talenat da mogu da se bavim onim što volim i da stvaram– za portal Zebra, ističe mladi glumac.


Za sebe sa ponosom kaže da je predodređen za komediju i da zasmejava ljude, a lik čuvene Žakline koja mu je i otvorila vrata slave, nastao je sasvim spontano, odmah nakon preseljenja u prestonicu. Bio je ubeđen da će mu dolazak u Beograd otvoriti i mnoga vrata u karijeri, što se vrlo brzo i obistinilo. Žaklina je za kratko vreme pobrala simpatije mnogih, a kao tajnu njenog velikog uspeha navodi činjenicu da svako od nas poznaje barem jednu Žaklinu u svom okruženju.


Imao sam osećaj kao da mi je neko obećao uspeh. Kako sam pristigao u Beograd, prijatelji su počeli da me ubeđuju da konstrušem svoj lik i tako zasmejavam ljude. I tako, jedno veće, sasvim spontano, snimio sam prvi klip i nastala je Žaklina, koja je preko noći ,,buknula” na društvenim mrežama. Kraljevačke lokalne poštapalice, naglasak, dikcija… sve su to alati koji su pripomogli Žaklini da osvoji srca ljudi, jer ona je takva da nema potrebe za karikiranjem i glumatanjem. Naprotiv, rođen sam okružen takvim ljudima, odrastao na tlu gde ljudi zaista tako razmišljaju i govore. Žaklina je svuda oko nas, žena iz Šumadije, iz naroda. Ona je vrlo dobroćudna, pitoma, pitka, ali ujedno i otvorena, bezobrazna, oštra, jasna, surovo direktna— ističe glumac..


Stefan otkriva i to da su gospođe u godinama najviše zadivljene Žaklininim karakterom, ali i da mu posebnu radost predstavljaju poruke onih koje uspeva da nasmeje, a nažalost, nemaju prilike da se smeju često.


Statistika kaže da Žaklinu najviše ,,šeruju” žene od 35 do 65 godina, što vidim i po tome kada mi prilaze da se fotografišemo. Presrećan sam što su baš one moja ciljna grupa. Od prvog dana Žaklina se nije nimalo promenila. Osvežavam je, ali vrlo minimalno, jer ljudi su je zavoleli upravo takvu kakva jeste. Žaklina je nasmejala ne samo Balkan, već i dijasporu, a poruke koje svakodnevno dobijam najlepše su priznanje dosadašnjeg rada. Verovala ili ne, u inboksu trenutno imam preko 10.000 nepročitanih poruka. Dešavalo se i da mi ljudi koji bore bitku sa opakim bolestima pošalju snimak i zahvale što sam uspeo da ih nasmejem posle dosta vremena nesmejanja. Kako posle toga da prestanem ovo da radim?– sa iskrom u očima, upitao me je Stefan, ne očekujući odgovor.


Jedan od onih dana koji mu se zauvek urezao u sećanje jeste premijera monodrame predstave ,,Žaklina, žena iz naroda”, koja je, na njegovo veliko iznenađenje, rasprodata za svega 15 dana.


Taj dan ću večno pamtiti. Prvi put igram monodramu i to pred najtežom beogradskom publikom, koja je oštra, direktna i zna tačno šta očekuje od svakog glumca. U jednom segmentu, počinjem da pričam o klanju svinja, a u publici žena, beogradska dama koja ne zna ništa o tome, ali se smejala bez prestanka, jer se prisetila neke strine sa sela koja je preminula pre 20 godina– priseća se Stefan.


Sa ponosom ističe i to do sada nije odbio nijednu ulogu, već je svaki lik prihvatio sa velikim entuzijazmom, trudeći da ga donese na najbolji način.


Zašto se Lane Gutović svrstava u najbolje glumce ovih prostora? Zato što je mogao da odigra svaku ulogu maestralno. Setimo se samo ,,Špijuna na štiklama” ili Feđe Stojanovića u filmu ,,Mala noćna muzika” kada je igrao babu – naglažava Stefan.

Za Kraljevo ističe da je veoma vezan, ali i da ima sreću što je jedan od retkih domaćih glumaca koji je odlično prihvaćen u svom gradu budući da mnoge javne ličnosti nisu te sreće.

-Volim svoje Kraljevo i Kraljevčane. Ovde sam rođen, odrastao, radio razne poslove i zavoleo scenu. Generalno, mali grad ne prašta uspeh. Koliko javne ličnosti nisu zadovoljne kako su prihvaćene u svom gradu i kod ljudi, ja sam zaista prezadovoljan. Imao sam i tu čast i da glumim u odličnom filmu domaćeg reditelja Marija Glamazića. Zaista, imam veliku sreću što sam ovde prihvaćen jako lepo, neke kolege su čak i u šoku, jer nijednu predstavu nisu odigrale u rodnom gradu– naglašava Stefan.


Za sebe kaže da je osoba koja ,,klikne na prvu” i koja ume da se prilagodi svakoj situaciji. Sa druge strane, veruje da koliko god da je vezan za Kraljevo i uvek sa ponosom ističe odakle dolazi, da je ostao u gradu na Ibru, svetla malog grada bi ga doslovce ,,progutala”, jer ne bi mogao da ima život koji je zamišljao, a koji danas živi.


Veoma sam direktan i iskren, što je često mač sa dve oštrice. Ukoliko mi osoba ili ambijent ne odgovaraju, nemam problem da otvoreno to kažem, jer ne želim da zavaravam ni sebe, ni druge. Nažalost, to se ne ceni u maloj sredini, jer si tu prinuđen da se uklapaš i da budeš ono što društvo traži od tebe, a biti svoj nije vrlina. U suprotnom, okarakterisan si kao okrutna i zla osoba. To je potpuno suprotno od onoga kakav sam zaista, ali naučen sam da nikome ne dozvolim da me upozna u potpunosti. Sa druge strane, moja prijateljstva traju duže od 10 godina, a neka i od najranijeg detinjstva. Prijateljstva su biljke koje se neguju, zalivaju, vole i poštuju- ponosno ističe Stefan.


I dok svakodnevno putem društvenih mreža iščekujemo nove dogodovštine luckaste Žakline i neka bolja vremena u pozorištu daleko od koronavirusa i fizičke distance, Stefana možemo gledati i kroz lik Ujne Ratomirke u emisiji ,,Šaranova radionica”, na televiziji ,,Toxic”, gde tumači ženu iz naroda, koja po svaku cenu želi da bude uključena u aktuelne teme.

Fortografije: Stefan Usiljanin, privatna arhiva

Jovana Ristić

O autoru

Jovana Ristić

Jovana Ristić je rođena 1991. godine i po zanimanju diplomirani novinar. Dobitnik je priznanja RTS škole za mlade novinare "Balkan media team". Osim u novinarstvu, oprobala se i u svetu PR-a i marketinga.

Ostavi komentar