Samir Ćatić, pripadnik mirovne misije u Maliju, otkriva sa kojim su se sve izazovima susretali balkanski mirovnjaci, kako izgleda doživeti pustinjsku oluju, ali i mnoge, nama nepoznate detalje iz afričkih ratnih područja

Neverovatnu i uzbudljivu priču bosanskog mirovnjaka Samira Ćatića za naš portal, koji je zajedno sa grupom vojnika iz bivših jugoslovenskih država, bio zadužen za bezbedonosnu situaciju u nestabilnoj afričkoj državi Mali, prenosimo u celosti.

Kako sam odlučio da napustim sve i na godinu dana i budem predstavnik mirovne misije u Maliju

Običan radni dan je posle tog poziva postao sve, samo ne običan. Sa druge strane telefonske žice nepoznat glas- Dobar dan, da li bi isao misiju u Mali na godinu dana? Moj automatski odgovor je bio -Da! Bih! OK, čućemo se sutra da vas upoznam sa procedurama, i to je to. Zapalio sam cigaretu, zavalio se u stolicu i othuknuo. Ok, i šta sada? To sam tražio, to sam, konačno i dobio. Mali, godina dana, porodica , posao. Šta, kako? Milion pitanja koja su u tom trenutku bila ogroman teret, ali ustvari sve se na kraju složi.

Šta sam znao o Maliju? Da je glavni grad Bamako, da je Timbuktu (možda i najvažniji grad poslije Meke za islamski svijet zbog neprocjenjive biblioteke pune prastarih spisa, knjiga, dokumenata) i naravno, da je najbogatiji čovjek koji je ikad hodao zemaljskom kuglom Mansa (car, kralj) Musa bio iz Malija. I to je to.

Mili Bože, gdje sam ovo ja?

I konačno je došao taj dan da se krene, jedan od naših je iz Sarajeva, i zamislite, idemo istim letom! Sarajevo-Istanbul- Bamako!!! Dobar start! Do Malija smo se vec upoznali i ispričali kao da se znamo 100 godina. Za Mali treba viza, tako da u Istanbulu kontrolisu apsolutno sve, moje pozivno pismo, odnosno naredba iz Njujorka je bila dovoljna.


Slijetanje u Bamako, uzbuđenje, iščekivanje, normalan mali aerodrom, (mali ali puno veći od Sarajevskog) i onda carinska kontrola, ja sa papirom iz Njujorka i bosanskim pasošem i Malijci!

I evo me ! Konačno! Mali! I onda izađes iz aerodromske zgrade, došao si sa sarajevskih -10 (februar) i onda te kao maljem u glavu opali sva vlažnost svijeta i punih 35 u plusu! U 1 sat poslije ponoci! Prvo ti kroz glavu prođe: Mili Bože, gdje sam ja ovo!? Na aerodromu nas čeka jedan od ,,naših”, brzo se upoznajemo, sjedamo u SUV sa UN oznakama i krecemo prema gradu! I polako sve ono sto sam mislio da znam pada u vodu!

Prvi utisci o Maliju


Sa puta sa dvije kolovozne trake koji vodi sa aeorodroma, poslije velikog znaka “Welcome to Bamako”, ulaziš u grad, na uništeni asfalt, prašinu, pijesak svugde okolo, ljudi pored puta koji negdje idu, sjetite se da je 1h posle ponoći, neki nešto prodaju. Prelazimo most preko rijeke Niger, ogromne rijeke, u prosjeku šire od Dunava, plićeg korita.


Svi stranci, bilo UN, biznismeni, humanitarci i učitelji stanuju u vilama, mnoge od njih sa bazenom, ali i sa zidovima okolo, na kojima je bodljikava žica i naravno obezbeđenjem ispred ulaza. Za godinu dana sam shvatio da je to, koliko potrebno, toliko i ne, jer Malijci koji žive u glavnom gradu i svi oni gore do sjevera države su poprilicno miroljubiv narod. Smjestaj je super, ima klimu!!! Bez toga u Maliju teško da ćete odspavati, odmoriti se , čak i preživjeti.

Ili si gost ili uljez -do tebe zavisi


Zamišljam kako sve ovo izgleda za tipicnog Evropljanina, koliki nivo stresa ovakva promjena izazove kod njih?? Ja, kao tipični Balkanac, navikao na sve, i dobro i lose , brzo sam se snašao. Brzo shvatis da je najbitnije da si ti u toj zemlji gost ili uljez, do tebe je kako ćes se osjecati i kako ce te oni doživeti. Kako god, ti si tu samo jos jedan “tibabu”, što na bambari, jeziku koji govori 95 % stanovništva, znači -“bijelac”.


Za Malijcima se mora biti pažljiv u izgradnji odnosa, jednostavno, nemoj se ponašati kao klasični kolonizatorski bijelac, ali nemoj se ni spuštati na njihov nivo, jer ako si previše fin onda se uobraze i smatraju te čak i nižim od sebe. Pokažite postovanje i sve je ok, ne pokušavajte biti kao oni ili im se dodvoravati, to ne vole
.


Preko 90 procenata stanovnista su muslimani. Mole se Bogu redovno, ali to rade svugdje , pored puta, u džamiji, ispred kuce. Ne buljiti, poštovati i nema problema. Mjesec Ramazana, sveti mjesec muslimana, kada se posti , bez vode i jela cijeli dan ostaće mi u sjecanju najvise zbot toga sto, pšsto je vila gdje sam živio bila tik do džamije, cijelu noc, baš cijelu noc, hodza priča Kuran. Oni koji imaju problema sa spavanjem. a blizu su džamija, u mjesecu Ramazanu malo vremena provedu u snu.

,,Balkanska mafija” i ,,Gdje si, jarane”- zauvek u srcu


Kada sam se javio na duznost, uklopio u sredinu, poćeo raditi svoj posao , sve je bilo puno lakse. Naravno, uz ogromnu pomoc “naših” koji su bili i iz Zagreba, Sarajeva, Beograda, Pristine, Mostara, Čacka. Divni ljudi, divni, moji prijatelji zauvijek. Nase fešte, naši rostilji vikendom, proslave vjerskih i državnih praznika je bilo nesto o čemu su svi pricali. Dali su nam i nadimak naravno, “Balkan mafia”! A mi smo se samo smijali i drzali skupa.

Bez obzira koliko smatrate da ste sposobni, jaki, uvijek je najbolje imati nekog svog, i vrlo vrlo preporučljivo, posebno u državama kao sto je Mali. Ništa mi nije ljepse bilo kada nakon napornog dana se skupimo na našu tradicionalnu kafu u 1600 i cujem : Dje si, jarane? Neopisivo!

Hrana kao leglo zaraze


Malijska hrana? Šta reći? Stranci uglavnom jedu po restoranima ili sami kuhaju. Iskreno, restorani su poprilicno skupi i uglavnom ćete tesko naći malijsku hranu u restoranima gdje stranci idu. A ako jedete onu hranu koju oni kuhaju, spremaju i jedu, vrlo je vjerovatno da cete dobiti dijareju ili nešto gore. Jednostavno, naš organizam nije na to navikao. Može se kupiti bilo šta za pojesti za 500 sefa, ali to se sprema pored puta, u prašini , sa ne bas čistim suđem koje se samo sapere vodom.

Mesnice postoje samo za strance i bogate Malijce, ostali kupuju meso pored puta, gde i kolju stoku i sijeku meso i prodaju! Nikad nisam mogao shvatiti kako se ne otruju, jer sve to radi u nehigijenskim uslovima, pored puta u prašini, sa vrlo malo vode, i sve to na plus 40 stepeni!!! Stručno misljenje doktora stranaca koji dole radi je bilo i najjednostavnije, drugačiji metabolizam, drugačiji zivot, drugačiji imuni sistem.

Pravo na lečenje privelegija bogatih i visoka smrtnost


Razboliti se u Maliju? To je vec priča za sebe! Ako si stranac i radis za UN ili humanitarnu organizaciju ili si bas ” s parama” bice OK, ali ako se kao stranac lijeciš gdje i obicni Malijci…. Uh…. Ne baš dobra stvar. Zdravstveni sistem postoji, i funkcioniše, ali zbog prenapucenosti stanovništva u glavnom gradu i ne baš dobrih higijenskih navika stanovništva, kao i, jos uvijek, vjerovanja vračevima, smrtnost je poprilicno velika, a zivotni vijek kratak.


Lično sam imao prilike da se u to uvjerim, jer sam usljed vode u srednjem uhu završio u bolnici. Proveli su me kroz dio gdje se liječe Malijci i tada sam prvi puta baš bio uplašen, jer su uslovi bili očajni. Ali onda su me uveli u dio koji je za strance i onda mi je laknulo! Taj dio bolnice ima sve, apsolutno sve, bio sam smjesten u apartmanu, sa medicinskom sestrom koja je bila prisutna 24 sata.


Bitno je reči da je Mali vrlo bogata zemlja, i to plinom , zlatom, naftom, tako da imate iznimno bogate Malijce i iznimno siromašne. Razlike su ogromne. Naravno bogatih je vrlo malo i uglavnom su jako povezani sa strancima , koji u suštini, pak sve kontrolisu. Mali je bio francuska kolonija, pa je njihov uticaj i najveći. Mada, u poslednje vrijeme mnogo je ulagača iz Kine, Holandije, SAD, i ostalih ekonomski jakih država.

Prednost balkanskog mentaliteta u mirovnim misijama


Ono sto je meni i ostaloj ,,našoj” raji islo na ruku i bio veliki plus je to sto smo iz država koje nisu kolonijalne sile. Iskreno, bilo mi je lakše raditi sa Malijcima, držati sastanke, dogovarati bilo bas iz razloga sto sam Bosanac. Opet da se vratim na nas balkanski mentalitet, brzo se snađemo svugdje, poštujemo druge, odlični smo u improvizaciji, koja je u ovakvom okruženju potrebna , jer vrlo često , pravila uopšte ne postoje ili nisu ista za sve.

Nezaboravno iskustvo- peščana oluja


Ono sto je ostavilo veliki utisak na mene, vjerovatno jer se sa tim nikad nisam susretao, pa nisam bas znao ni kao da reagujem, je peščana oluja. U nekim dijelovima zemlje su vrlo česte, srećom ja sam preživio samo jednu, u centralnom dijelu drzave u gradu Gao. Oni iskusniji stranci, a posebno Malijci su znali da dolazi, na pola sata prije shvatio sam isto i ja. Jedostavno vidiš zid crvenkasto žute boje koji ti se polako, ali neumitno približava.

Kada sam to vidio ostao sam zabezeknut veličinom tog zida, a vrlo brzo i užasnim zvukom koji sa sobom nosi. Usli smo u kontejner i čekali. Kada je oluja prekrila kamp, bilo je to nešto između dana i noći, mene lično je podsjetilo na ronjenje u prljavoj rijeci. Možes gledati , svjetlosti ima, ali ne vidiš nista. Uz zavijajući zvuk koji to sve prati, nimalo prijatna situacija. Trajala je jedno 15 minuta, kazu da toliko uglavnom i traje , prođe i ponovo je sve okej. Iskreno, odahnuo sam kada je sve prošlo, Sunce se pojavilo. I onda iznenađenje!


Iako je kontejner potpuno zatvoren, osjetio sam pijesak u ustima, po rukama, u odjeci po namjestaju! Meni je bilo čudno, onim iskusnijim baš i ne. Kažu to je normalno, to je ta normalna količina pijeska na koju se navikneš, i onda oluja donese jos i uđe svugdje, apsolutno svugdje!

Tuarezi, zastrašujući i oprezni


Kada upoznaš i navikneš se na one Malijce u glavnom gradu, regijama okolo, pa i onim u srednjem dijelu, koji su miroljubivi, neagresivni i laki za saradnju, onda ti prvi susret sa malijskim Tuarezima bude nešto sasvim novo, nesto gdje stanes pa se zamislis. Svi do jednog oštrih crta lica, izboranih lica sa čeličnim pogledom. Ponosni što nisu crnci, ponosni što nisu bijelci. U očima svakog vidiš ponos i u očima nijednog ne vidiš strah. Bar onih koje sam ja upoznao.

Sprijateljiti se sa njima je apsolutno nemoguće. Međusobno poštovanje je najbitnije, i postaviti se na isti nivo, razgovarati polako , ne dizati ton i ni u jednom slučaju ne pokazati superiornost.
To je velika razlika izmedju njih i Malijaca crne boje kože, koji te ipak više poštuju ako pokazes jednu dozu superiornosti, sto je naravno posljedica duge okupacije Francuske, gdje su bijelci uvijek bili superiorni i oni su na to navikli. Tuarezi, ne.

Naravno, bitno je da ja i nisam dole bio turisticki nego kao pregovarač i predstavnik UN-a, tako da je izgraditi odnos sa njima bilo još teže. Oni koji misle da su Tuarezi samo nomadi i nisu baš školovani grdno se varaju. Mnogi govore francuski i engleski i školovani su širom Evrope. Nas Balkance je teško imresionirati, ali Tuarezi mene jesu.

Opasnost vreba na svakom ćošku


U Maliju počinje Sahara, tako da u razmaku od par stotina metara mozete vidjeti zelenilo i pustinju. Voziti se u konvoju kroz Mali je vrlo opasno, česti su teroristicki napadi, tako da su pratnje naorurane svim vrstama naoružanja. Pored puta se mogu videti zapaljeni autobusi, kamioni, automobili. Voziti se kroz grad zahtjeva puuuno strpljenja. Šetnja baš i nije preporučljiva, osim u dijelovima grada u kojima stanuje viša klasa i stranci.

Nada u bolje i mirno sutra


Godina dana brzo prođe, i koliko god bude naporno, vrlo je teško sve to napustiti. Steknu se prijateljstva, zavole se ljudi. Zavoli se država, kakva je takva je. U sjećanju ti ostaje uvijek ono najljepše, ružne stvari uvijek treba zaboraviti, a sjećati se lijepih, kako sa putovanja tako i u životu.


Volio bih da ti ljidi u Maliju, taj napaćeni narod Malija dočeka mir, da žive ponovo kao prije desetak godina, kada je Mali bio jedna od glavnih turistickih destinacija Afrike. Volio bih da sam mogao vise pomoći, jer smo mi Balkan i takvi, sažaljivi i voljni pomoći.

Veliko Hvala Samiru na tekstu i priloženim fotografijama.

O autoru

Jovana Ristić

Jovana Ristić

Jovana Ristić je rođena 1991. godine i po zanimanju diplomirani novinar. Dobitnik je priznanja RTS škole za mlade novinare "Balkan media team". Osim u novinarstvu, oprobala se i u svetu PR-a i marketinga.

Ostavi komentar